Božanstvenost na došašću mora biti potvrđena na našu vlastitu obavijest svakome oko sreće.
Jer u osnovi, samo sretan može dati radost bilo kome.

Ipak, viđen sretnim čovjek mora doista preživjeti svoj život ne pretvarajući se da je tako.

A kad možemo svjedočiti nečijoj istinskoj sreći, možemo tako dobro osjetiti i upoznati božanstvo u došašću.

Ipak, osnova za sreću mora zahtijevati pozadinu preko koje možemo promatrati sretnu atmosferu.
Jer ne pretvarati se, već samo istinski zamisliti sreću može svakome dati pravu ljubav.

Drugim riječima, prava ljubav mora značiti da biti sretan i vidjeti ga bilo tko može učiniti svakoga tako sretnim.

I, ako bismo imali problema oko toga, neka nas nesretna praznina mora sve uznemiriti, doista, barem da budemo sretni.

Ako čovjek može vjerovati u ljubav, vjerojatno ljudska prisutnost mora imati potrebu vidjeti, gledati stvarno, samo sretnu emociju i taj zadovoljan i subjektivno sretno zamisliv um kod bilo koga.

U nikakvom mirnom prihvaćanju oko bilo čega, ta prihvatljiva prilika mogla bi se, nažalost, obustaviti, samo to stanje koje nam je dano.
Jer prirodno prihvatljivo stanje za biti u sreći i radosti mora se sastojati samo od božanskosti na došašću.

To stanje je proizašlo iz toga što je u stjecajnom trenutku dolazi mora imati vlastite okolnosti, i to bi bio tako nesretan susret zajedno.

Da, samo ono što trebamo temelji se na onome što možemo primiti istinsko božanstvo u bilo koje vrijeme na došašću.
Jer ako doista možemo vidjeti sve druge tako sretne, moramo se možda približiti pravom božanstvu na došašću.

Bilo koja druga nesreća sastoji se od toga da naš um nikada nije dovršen u skladu, samo bi to bio pravi razlog, tako mi je žao.

23. kolovoza. 2022